Promocija knjige „Sirup od ogorčevine“ Dragane Erjavšek
21. July
bARS
Ponedjeljak, 21. jul u 21.00
Plato Doma kulture „Vladimir Popović Španac“
Promocija knjige „Sirup od ogorčevine“ Dragane Erjavšek
Moderator: Nikola Nikolić
Dragana Erjavšek (Bar, 1980), crnogorska književnica, književna kritičarka i prevoditeljka, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Nikšiću. Objavila je zbirke poezije – „Horizontala preko bola“ (1996), „Vertikala bola“ (1998) i „Sirup od ogorčevine“ (2025), roman „Otvorena knjiga“ (2008), zbirku književnih prikaza „Nova crnogorska književnost“ (2023), zbirku priča „Ispod glasa“ (2024), kao i prevode monografije „Bar, grad feniks“ Maksima Lutovca i knjige „Ženska mistika“ Beti Fridan.
Poeziju i prozu objavljuje u brojnim domaćim i regionalnim časopisima i zbornicima; književne prikaze objavljivala je u dnevnom listu „Pobjeda“, gdje je radila kao novinarka. Uredila je nekoliko desetina knjiga objavljenih u Crnoj Gori i Srbiji. Prevođena je na engleski, njemački, makedonski i albanski jezik. Bila je selektorka književnog programa 37. Barskog ljetopisa. Zapošljena je u Matici crnogorskoj.
Dobitnica je Treće nagrade na konkursu za najbolju kvir priču u organizaciji NVO „Queer Montenegro“ (2021) i Prve nagrade na regionalnom konkursu za priču inspirisanu Bihorom „Zavičajne staze“ (2022). Kao rezidentkinja Nacionalnog centra za pisanje (National centre for writing) u Uneskovom gradu kulture Noriču (Engleska), u maju 2023. u okviru programa Kreativne Evrope prevodila je knjigu „Unexausted time“ nagrađivane britanske pjesnikinje Emili Beri.
Zavod za udžbenike i nastavna sredstva iz Podgorice za njenu zbirku „Sirup od ogorčevine“ dobio je Specijalno priznanje na Sarajevskom sajmu knjiga 2025. godine.
***
„Gorčina, ili ogorčenost na koju upućuje naslov, čovjekovo je potpuno otvaranje prema realnosti s koje su takođe spale maske. Ogoljena je svakodnevnim ispoljavanjem sitnih nakaznosti koje bespoštedno ranjavaju čovjeka, pa više nema potrebe za ukrivanjem, koje se na kraju svede na predsmrtno cjevčenje lažne nade. Mjesto toga, Erjavšek istura suprotan princip. Njeni se protagonisti ne brane od otrova, već ga pomalo puštaju u sebe, na kašičicu, poput sirupa. Pomalo otvrdnu, možda i otupe, ali zauzvrat i ojačaju. I u tome ima nečeg buntovnog, prije negoli nekakvog kobnog defetizma. Kad protiv lošega više nema borbe u klasičnom, napadačkom smislu, kad ponestane jednosmjernih rješenja, možda tajna upravo leži u totalnom obrtu. U revoluciji spram istrošenih, izlapjelih očekivanja, kojima se kljukamo od malih nogu, dok jednog dana ne osjetimo prezasićenost. Tada je spas – suptilno nam poručuje autorka – moguće pronaći jedino u rasterećujućoj ravnodušnosti, hladnokrvno ukopanoj pred problemom, koliko god nam se isprva činila nedoraslom i banalnom.
Protagonisti pjesama Dragane Erjavšek – ili, preciznije rečeno, njene stihovane proze – odreda su nasukani na hridini što razdvaja taj fatalno sukobljeni dualitet koji većina ljudi nesvjesno uzgaja u sebi: ono što želimo i ono što možemo/imamo. Pritom se on uglavnom ispoljava kod najintimnijih međuljudskih relacija: ljubavnih, prijateljskih, porodičnih. Sve je tu nekako na korak do savršenstva, no ipak isuviše rasuto i nedohvatljivo. Dojučerašnji znaci ljepote urastaju, hlade se, postaju ugarci sagorjelih nakana. Postavlja se pitanje: da li se upravo zametak otrova skriva u okruženju gdje bi morala vladati najjača bliskost? Ubija li nas upravo to pretjerano trenje, koje u početku zavarava toplinom kojom isijava? Da li rascjepi kreću od tih „narcizama malih razlika“ zbog sudbinske upućenosti jednih na druge?
Naravno, ovaj paradoks postoji otkad je svijeta i vijeka, ali ostaje dojam da ga ubrzan način života dovodi do teško zalječivog apsurda. Takva je situacija i s (anti)junacima Dragane Erjavšek. Uvijek ostaju u nekom stadijumu poludovršenosti, ni tamo ni ovamo, a opet grčevito željni sigurnosti, emocionalnog utočišta, ljubavi, zaštitničke prisnosti. Teoretski spremni, ali razroki i hromi u teško savladivoj praksi. Zvuči kao prosede koji olako može otklizati u trivijalnost, patetiku. U smislu da je nemoguće, figurativno rečeno, okrvaviti ruke a istovremeno zadržati neku iole dojmljivu arhitektoniku. Međutim, autorka bira ugao iz kog vješto miri formu i sadržinu, što ishoduje jednim kompletnim djelom, otpornim na raznolike čitalačke prohtjeve.“
(Nikola Nikolić, književnik)
***************
Zanimljivo, iako je u raznim ulogama (kao gošća skupnih večeri, moderatorka ili selektorka književnog programa), Dragana Erjavšek prisutna na „Barskom ljetopisu“ još od 1997, ovo je njeno prvo samostalno autorsko književno veče.
