Završno veče segmenta bARS, koji je brojao osam programa, bilo je posvećeno jednom od utemeljivača novinarstva u Baru – Božidaru Bošku Miloševiću i knjizi njegovih reportaža o Baranima pisanih za „Pobjedu“ i „Politiku“ između 1961. i 1979. godine, a koja nosi naziv „Bar: Svjetionici jednog vremena, knj. 1“. U knjizi su sabrane reportaže, kroki zapisi i emotivni tekstovi o Baranima, o „malim ljudima“ čije je životne sudbine Milošević želio da zabilježi, a što je, prema riječima njegovih savremenika, izvanredno radio. Promociju je, pored porodice i prijatelja Boška Miloševića, pratio veliki broj Barana, predstavnika društvenog, privrednog, umjetničkog i sportskog života grada.

Moderator večeri, novinar Radomir Petrić kazao je da Miloševićeva knjiga može biti predstavljena na nekoliko načina – kao dokaz i svjedok jednog osebujnog novinarskog i pripovjedačkog talenta, kao svojevrsni sociološki zlatni presjek jednog doba kada su drugovi bili gospoda u najplemenitijem značenju te riječi, i kao Felinijevski kaleidoskop u kojem je autor sa neskrivenom ljubavlju, plemenitošću i pažnjom predstavljao ljude i procese u podrumijskom kraju, zabilježio ih i spasio od zaborava, na čemu, istakao je Petrić, „treba da mu budemo zahvalni“.

Glavni i odgovorni urednik Radio Bara, novinar i publicista Milan Vujović evocirao je uspomene iz vremena kad je zajedno sa Boškom, koji ga je i pozvao da piše, sačinjavao „Politikin“ tim u Baru.

„Kada je trebalo da izađe moj prvi tekst, gotovo da nisam mogao da spavam. U zoru sam bio pred kioskom, nestrpljivo sam prelistavao novine ali mog teksta nije bilo. Tek u jednom ćošku bila su dva pasusa ispod kojih su bili moji inicijali, a poslao sam bio dvije strane. Kad me vidio snuždenog, Boško se nasmijao: ’Ovo ti je prva lekcija iz novinarstva. Vijest mora da bude kratka, jezgrovita. Dobro došao u najbolju školu novinarstva koja postoji na ovim prostorima!’ Taj početni neuspjeh, Boško mi je pretvorio u trijumf nekoliko dana kasnije, kada smo ispod njegovog teksta, bili potpisani obojica“, prisjeća se Vujović ističući da je Milošević bio čovjek od integriteta, novinar sa stavom kojeg je, bez obzira na to da li je sasvim u pravu, branio po svaku cijenu. Zato je, po riječima Vujovića, često bio na meti onih koji nisu držali mnogo do transparentnosti. Fanatično je bio odan svojoj profesiji, živio u stalnoj trci za pouzdanom i pravovremenom viješću i bio nesklon kompromisima koji su zadirali u dušu koja mu je uvijek bila važnija od svakodnevnih blagodeti do kojih se dolazi sa manje ili više kompromisa“, naglasio je Milan Vujović, podsjetivši da je od smrti Boška Miloševića prošlo trideset godina.

„I sad vidim njegov srdačan osmijeh i lice na kojem dominiraju blage oči. Mene nije mogao da prevari svojom robusnošću. Iza fasade je, nažalost prekratko, kucalo meko srce obavijeno dobrom dušom“, kazao je Vujović prisjetivši se i da je na vijest o Boškovoj smrti reagovao sa „Kako ću da pišem za ’Politiku’ bez Boška?“

Vujović je naglasio da neki tekstovi u knjizi djeluju, za današnje vrijeme, pomalo naivno jer vrcaju od empatije i solidarnosti, ali da je Boško svojim izoštrenim novinarskim čulom upravo tražio i nalazio dobre ljude i događaje sa srećnim krajem. „Pisao je sa dobrom namjerom, ne da proslavi sebe nego junake svojih priča, a njegovi junaci su bili, uglavnom, obični ljudi, najčešće pomorci i dokeri. Mnoge je brodove Prekookeanske plovidbe ispratio sa sjetom u staro gvožđe, ispratio je i mnoge uspjehe barskih ljekara i odbolovao njihove rijetke neuspjehe”, kazao je, između ostalog, Vujović.

Boško i Bar su za Miroslava Stojanovića, nekadašnjeg zamjenika glavnog i odgovornog urednika „Politike“, dva neodvojiva pojma. Stojanović, koji je bio stalni dopisnik ovog lista iz Bona od 1985. do 2006, specijalni dopisnik iz više evropskih država i dobitnik dvije nagrade za životno djelo, smatra da niko prije Boška nije tako osjećao damare ovog grada i pomno, seizmički precizno, bilježio, kao neposredni svjedok, sve mijene i promjene grada i to ne kroz brojke, već kroz ljude sa imenom i prezimenom, kroz njihove sudbine i kroz ono što su činili i učinili za Bar.

„Knjiga je dvostruko i dragocjeno otimanje od zaborava, još jedno sjećanje na nezaboravnog Boška i podsjećanje na priče o njegovim junacima koje bi, da nisu ukoričene, čamile u dokumentacijama novinskih kuća. Tekstovi su građeni od čvrstog građevinskog materijala, neki od njih su antologijski primjeri onog što se u književnosti označava kao kratka priča. Novinarstvo i literatura koji se, inače, ne trpe, u Boškovom slučaju, kako to biva kod novinara osobenog kova, su sklopile savez i uspostavile harmniju. Nimalo slučajno, jer je studirao književnost. U njegovim tekstovima, svaka riječ je kanula tamo gdje treba. U svemu drugom široke ruke, sa riječima je baratao škrto, strogo racionalno, kao sa najvećim blagom, ostavljajući svakoj prostor da progovori najjače i najboljim glasom.“

„S obzirom na to da ime umije da odredi prirodu i sudbinu čovjeka, Božidar Milošević je bio Božji dar za ovaj grad, za profesiju, posebno za njegovu porodicu“, smatra Stojanović. Iako, kako je rekao, ne voli prejake riječi, slovo o Bošku Miloševiću završio je riječima da je bio ljudina, te da bi pod njegovim imenom, kao svjetionikom jednog vremena, trebalo da ostane i opstane neki znak trajnijeg značaja i značenja.

Priređivač, urednik i izdavač knjige, novinar i publicista Željko Milović je, uz pomoć Vladimira Miloševića, Boškovog sina, prikupio priče i objavio ih. Ideja o ovoj knjizi, kao galeriji zaboravljenih likova koji treba da dobiju novi život, stara je, kazao je Milović, desetak godina, a proces sakupljanja priča počeo je prije godinu.

„Miloševići su imali dobar dio Boškovih članaka, naročito iz „Politike“, a onda je krenuo uobičajeni, rudarski posao – ulazak u arhiv „Pobjede“ i potraga za Boškovim tekstovima. Sve reportaže o ’malim ljudima’ koje smo pronašli, uvrštene su u ovo izdanje, a otvarale su se same, jedna za drugom“, kazao je Milović dodajući da mu je pričinjavalo izuzetno zadovoljstvo čitati ih i vratiti se u Felinijevsko djetinjstvo, pravi mali Diznilend likova od kojih je neke zaboravio, a nekih se dobro sjeća.

Posebno se osvrnuo na snažnu i emotivnu autobiografsku priču „Beračice u oktobru“ koja, pored novinarske dokumentaristike, nosi i jasnu literarnu notu.

„Priča je napisana ’61. godine kada je Boško bio ’frešak’, sa studija, što objašnjava taj njegov literarni dio, a što se emotivnosti tiče, nije neobična jer autor piše o svojoj majci“, pojašnjava Milović. On dodaje i da su Bar i Ulcinj, maltene, podjednako bili zastupljeni u Miloševićevim tekstovima, da ima toliko lijepih priča o Ulcinju, te da se, uz „Svjetionike jednog vremena 2“ koji su planirani do kraja godine, može očekivati i knjiga o Ulcinjanima. Podsjetio je i na izvještavanje novinara Miloševića tokom zemljotresa 1979. kazavši da se on tada novinarstvom nije bavio na dokumentaristički, već na ljudski način.

Tokom promocije je emitovan video dodatak iz dokumentarnog filma o životu Boška Miloševića u kojem govori upravo o najvećoj tragediji koja je zadesila Bar 1979. godine i o kojoj je prvi poslao vijest u svijet. Emitovani su audio-snimci dvije priče iz knjige čiji je cjelokupan sadržaj u audio-verziji dostupan na kanalu You tube. Publika je imala priliku i da, premijerno, vidi karikature koje je specijalno za knjigu radio Goran Šćekić, a koje se nisu našle među njenim koricama jer se uređivački tim, naknadno, ipak odlučio za fotografije.